INTERVJU: MR MILORAD DURUTOVIĆ, O MOLITVENOM ŽANRU I SVETOSAVSKOJ DUHOVNOSTI U DELIMA SRPSKIH PESNIKA
Temom „O molitvenom žanru i svetosavskoj duhovnosti u delima srskih pesnika“ bavi se, kaže, iz viših razloga. „Opšte mesto postmoderne kulture ili uopšte, našeg vremena, postalo je uverenje da su propale velike naracije i da ne postoje više velike teme, da je sve do te mere desakralizovano i da živimo u nekakvoj eri postisine“, što je delimično sklon da razume, ali i da s druge strane, takav odnos prema životu i kulturi odbacuje s prezirom. Otkrivanje istine, otkrivanje istine o sebi, traganje za dobrotom, vrlinom, traženje samilosti, ljubavi, to su nepotrošive i uvek velike teme i zato se sve one od Svetog Save do poslednjih srpskih pesnika i monaha ulivaju u jedan gejzir srpske kulture. Žanr molitve i molitvenost kao estetski kvalitet prisutan je u svim epohama srpske književnosti i pisali su ih vodeći autori svih epoha, govorio je u Čačku, 3. marta, mr Milorad Durutović iz Nikšića, nekadašnje duhovno čedo blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, čijim je senima bilo posvećeno ovo predavanje koje su upriličili Udruženje IRMOS i Književni program Doma kulture u Čačku.
Durutović je predavač saradnik na Fililoškom fakultetu u rodnom gradu, doktorand književnosti na komparativnoj književnosti Fliozofskog fakulteta u Kosovskoj Mitrovici, član Udruženja književnika Crne Gore i Matice srpske u Novom Sadu, kao i Izvršnog odbora i Odeljenja za srpski jezik i književnost Matice srpske Društva članova u Crnoj Gori, od njenog osnivanja 2010. godine.Saradnik je na sinopsisu i učesnik u dokumentarnog serijala “Sveta Gora, nebeski grad“, koautor čuvene knjige „Ja, Nikola Tesla“, objavljene u izdanju „Agape“ iz Beograda, učesnik brojnih domaćih i inostranih naučnih skupova, dobitnik više nagrada…„Naučite pjesan“ – to je izbavljenje, poručuje Miodrag Pavlović, jedan od pesnika o kojima se te večeri govorilo, navela je profesorka čačanske Gimnaziije Ana Ranđić i znalački zaronila u temu kao voditeljka programa, podsetivši i da veliki Njegoš u svojoj „Luči mokrokozmi“ kaže: „Svemogućstvo svetom tajnom šapti samo duši plamena poete“…
– Ako je verovati Njegoševim rečima da Bog tajne prirode i života samo pesnicima otkriva i kroz njih govori onda se ne treba čuditi tome što je rodonačelnik naše crkve Sveti Sava ujedno i rodonačelnik naše poezije u koju su svoje molitve još u srednjem veku dopisali mnogi: od Stefana Prvovenčanog, preko Domentijana i arhiepiskopa Danila, do Jefimije ili Jelene Balšić. I mada se ta nit nikada nije prekinula, dogodila su nam se u prošlom veku vremena otpadništva od Boga, toliko beznadna… I kako je Berđajev dobro primetio, nakon kretanja od Boga, jedino je moguće kretanje ka Bogu, pa su tim putem pošli i Vasko Popa, Miodrag Pavlović, Ivan V. Lalić i mnogi drugi naši svaremeni pesnici, uostalom za istinske, pesnike i nije moguće drugačije ishodište… – rekla je, pored ostalog Ana Ranđić, najavljujući gosta ovog književnog susreta u Čačku.
VELIKA TAJNA…
Ako Bog tajne pesnicima otkriva, koje su svete tajne ovaploćene u srpskoj poziji otkako je počelo njeno beleženje? Počnimo od 13. veka.
– Pjesma. Pjesma je zapravo velika tajna, božanski dar koji smo primili od Svetog Save. Sticanjem autokefalnosti naše Crkve postali smo istovremeno legitimni nastavljači helensko-vizantijske kulture. Stoga je Sveti Sava temelj srpskog pjesništva od kojeg se naši pjesnici nikada nijesu udaljavali; što smo više u svom istorijskom putu odmicali to smo se više u taj temelj uziđivali.
Kažete da je svaka istinska pesma molitva. Kako se molitvena poezija razvijala u srednjem veku, ko su njeni reprezenti?
– Srednjovjekovlje ima svoj osnovni, enciklopedijski žanr: hagiografiju, životopis svetaca. Svi drugi žanrovi, pa i molitva, ispisivani su na njegovim marginama. No, kada su našu istraživači, antologičari, istoričari i teoretičari književne počeli tragati za početkom naše poezije pronašli su je, najprije, u tim molitvenim mjestima. U tom razdoblju, skoro da nema nama znanog autora koji zaobilazi žanr molitve. Po mom uvjerenju posebne vrhunce, posebnu estetku finoću dostigli su Teodosije i Kantakuzin.
Šta je obeležje molitvenog pojanja pod otomanskom imperijom?
– U molitvama je ispisana istorijska i metafizička sudbina srpskog naroda. Ako posmatramo nemanjićku epohu, nalazimo molitvu kao jednu religijsku konvenciju, ali koja pruža i ličnu, lirski profilisanu transcendentnost. Nakon Kosovskog boja molitva postaje sve više plač, tužbalica, jeremijada. Jednom to vrhunac dostiže s Arsenijem Čarnojevićem, koji piše „Molitvu zaspalom Gospodu“, što, opet, nije samo drevni topos napuštenosti od Boga, već iskaz jednog beznađa u kome se našao srpski narod.
Komentarišite pesudoideološke tendencije u književnom stvaralaštvu.
– Ko god je težio da pokori srpski narod, da ovlada njegovim duhovnim i nacionalnim identitetom, posebno snažno udarao je na srpsku književnost. Kada su, primjera radi, Austrougari okupirali Crnu Goru, a to važi i za neke druge krajeve, odmah su zabranili da se koristi ćirilica u školama i da se uče srpske junačke pjesme. Naravno, poseban je plan bio da se uništi Njegoševa kapela na Lovćenu. Znali su to i komunisti, pa su se posebno starali da izbrišu naše književne veze za srpskovizantijskim nasljeđem. Ali, dok se prvim odlučno suprotstavljalo, drugima su i Srbi pomagali. Mnogi Srbi bili su komunisti, kao što su njihovi unuci danas autošovinisti. Pa ipak, ova poslednja nacionalna drama vjerovatno i nije (samo) proizvod jedne komunističke ideologije, već je riječ o jednom mnogo dubljem i jedva shvatljivom razdoru. Naša je velika sreća što smo u svim etapama svog istorijskog puta imali književnost čija je osnovna težnja bila otkrivanje i čuvanje Istine i istine o sebi.
U TRAGANJU ZA ŠIFRAMA PAMĆENJA…
Izdvojili ste Njegoša, Vaska Popu, Miodraga Pavlovića kao antologičara, istaknite njihov značaj?
– Oni su čuvari srpske duhovnosti; stvaraoci koji su imali izrazitu sposobnost da osjećaju nacionalne potrebe i opasnosti svoga vremena. Njegoš donosi prvi veliki pokušaj integrisanja dva osnovna smjera našeg istorijskog, kulturnog i duhovnog iskustva: srpskovizantijskog i narodnog/usmenog/folklornog, da ne kažem, i paganskog. Kao veliki saborac Vuka Karadžića, Njegoš upotrebom narodnog jezika, izrastanjem na tradiciji naše narodne epike, uspijeva da, istovremeno, sačuva duh srednjovjekovlja; koliko liturgijskim karakterom „Luče mikrokozma“ (o čemu je pisao Žarko Vidović), toliko i čuvanjem isihazma, o čemu govori jedna skorašnja studija Mikonje Kneževića, što upravo nosi naziv „Njegoš i isihazam“. Slične integralističke zahvate učinili su Popa i Pavlović, mada i mnogi drugi srpski stvaraoci. Njihov enciklopedizam nije došao samo kao estetski podsticaj, kao moderinistički put koji je trasirao u evropskim okvirima T. S. Eliot, niti kao postmodernistički povratak srednjovjekovlju, kakav je praktikovao, recimo, Umberto Eko, već je to stvaralačka, intelektualna i duhovna reakcija na dezintegraciju modernog svijeta nakon Drugog svjetskog rata. Oba pjesnika i antologičara shvatili su veoma brzo, brže od čitavog naraštaja, uzaludnost napora da bilo kakva politička ideologija ima sposobnost da preuzme na sebe insignije božanske moći. Pavlović je u svojoj pjesmi „Naučite pjesan“ jasno iskazao opasnost od rata koji sjećanje briše. U godinama kada stvaraju Popa i Pavlović potiskivanje srpskog nacionalnog pamćenja jeste bio politički projekat, pa se ni njihovo pjesništvo ne može posmatrati izvan toga znanja. Oni se upravo suprotstavljaju takvim tendencijama. Tako i Pavlović ne bira slučajno u naslovu svoje pjesme riječ „pjesan“, jer ona jeste jedna šifra našeg srednjovjekovlja, kao što njegova pjesma u svom podtekstu nosi Himnu Svetom Savi. Riječima Alaide Asman, „ono što nazivamo zaboravom po pravilu je latentno pamćenje za koje smo izgubili šifru“. Srpski pjesnici su tragali za šiframa pamćenja, bilo traganjem po starim rukopisima, bilo oživljavanjem zaboravljenih riječi, bilo reinterpretiranjem nacionalnih mitova, podviga, uzleta i stradanja.
Kako Ivan V. Lalić pesmom „Kao molitva“ ukazuje na pokušaje dezintegracije srpske kulture?
– Molitvenost je važan estetski kvalitet na nivou cjelokupnog opusa Ivana V. Lalića. Ali ta pjesma jeste važna i kao poetska komunikacija s molitvom „Oče naš“ Miloša Crnjanskog ili „Molitvom zaspalom Gospodu“ Arsenija Čarnojevića. Ona, dakle, izražava još jedan, skoro beznadežan trenutak u srpskoj istoriji, jednu ugroženost bića što lebdi nad samom ivicom ponora: „Jesi li umoran, Bože / od neizvesnosti dela? / Celina još traje, cela, / al pukotine se množe“. Pjesma ne parodira molitveni žanr kao iskaz sumnje u transcendentnu mudrost, već iskazuje čežnju, brižnost za Cjelinom, i to u istom smislu u kom Miodrag Pavlović, u svojoj pjesmi „Kantakuzin“, pjeva: „Vaseljena nije strašna / ni ogromna / kad je cela“.
PREKRETNICA
Godinu 1958. smatrate prekretnicom i najvažnijom godinom posleratne srpske kulture, zašto?
– Te godine srpska poezija vraća se Svetoj Gori. Vasko Popa i Miodrag Pavlović u ranu jesen 1958. godine odlaze na Svetu Goru, kako bi učinili polugodišnji pomen Isidori Sekulić. Popa je pritom bio jedan od izvršilaca Isidorine posljednje volje. Kada su dospjeli u Hilandar rodila se Popina pjesma „Crna majko Trojeručice“, koja na velika vrata vraća molitvenost u srpsku književnost. U toj pjesmi on kaže: „Prispeo sam s puta / prašnjav i gladan / i željan drugačijeg sveta“. Očita je identifikacija pjesničkog glasa sa Svetim Savom, očita je potreba da se kvalifikativima „prašnjav i gladan“ ukaže iz kakvog se svijeta pošlo, i s kakvom se namjerom u kapelicu Savinog pirga došlo, da se umoli malo duhovne hrane i čistote, i to prije nego Svetoj Majci sve „tri ruke ne odseku“. Tokom tog hodočašća u Pavloviću se rodila zamisao da sačini jednu antologiju srpskog pjesništva, upravo onu koju objavljuje početkom šezdesetih godina, kao prvu našu antologiju koja počinje sa Svetim Savom. Međutim, kakav je bio („prašnjav“) svijet iz kojeg su pjesnici odbjegli govori i jedan Pavlovićev putopisni zapis: „Sa Svetom Gorom je bilo kao i sa rajem. Većinom smo zamišljali da je ona nekad postojala i da je u današnjem svetu više i nema, inače, zar ne bismo dva-tri puta godišnje odlazili tamo na izvorište svetosti, u prostor prvog posvećenog primirja. No, vraćala se među mlade ljude posle Drugog svetskog rata ideja da da Sveta Gora još negde postoji i da bi se mogla potražiti, posetiti, obići“.
Kao barda molitvene poezije pominjete i Rajka Petrova Noga, čije delo ima uticaj na svsrpskom kulturnom prostoru?
– Da, molitvenost je važan kvalitet i Nogove poezije. Posebno se izdvaja pjesma „Nek pada snijeg Gospode“, za koju Ivan V. Lalić kaže da je „najlirskija pesma-molitva“ u savremenoj srpskoj književnosti. Razumijevanje ove molitve opet je vezano za širi kontekst. „Nek pada snijeg Gospode / iz sjećanja po očima / spavajte šumske jagode / sve moje s vama počima“ – kaže Nogo na početku pjesme, a onda nastavlja: „Spavajte moji umrli / bez groba i bez biljega“… Dakle, ovo je jedna molitva za mrtve, za naše bezimene, zaboravljene mučenike, što su zaklani i razbacani po stravičnim jamama. Stoga je važno znati da je Nogo ovu pjesmu, po nekim svjedočenjima, prvi put izgovorio u Hercegovini, u Prebilovcima, prilikom sahranjivanja zemnih ostataka hercegovačkih Srba, koji su izvađeni iz hercegovačkih jama. Opelo je služio tadašnji patrijarh srpski gospodin Pavle. Eto, kao što je početak prošlog vijeka označen molitvom „Oče naš“, koju Crnjanski piše nakon Prvog svjetskog rata, s kojim je i počela naša novovjekovna golgota, tako ova Nogova molitva za mrtve, zatvara prošli vijek kao sumorni bilans čitave jedne epohe.
ZABORAV, NAJVEĆI GREH
Ističete da je zaborav naš veliki istorijski grijeh, zašto zaboravljamo, zašto nam se istorija, pa i genocid ponavljaju?
– Puna je naša prošlost traumatičnih jama, što je lakše zaboravljati, potiskivati, nego pamtiti. Pa ipak, potiskivanjem se ne može bol prevladati. Od toga bol može postati samo pogubniji, razorniji. Nacionalna bol se, dakle, umanjuje jedino kolektivnim osvješćavanjem, tako se pobjeđuje trauma, ali ne da bi to bio poziv na osvetu, jer, kako kaže spominanji pjesnik Pavlović, „osveta je jedna nemoguća institucija, jer niko ne može da se osveti, već samo da nastavi lanac zločina“. Ali zaboravljati one koji su gradili i one koji su stradali da bismo mi danas živjeli mora biti strašno sagrješenje, strašno, kao ona biblijska zakletva: „Ako zaboravim tebe, Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja. Nek se prilijepi jezik moj za grlo moje, ako te ne spomenem, ako ne istaknem Jerusalim za početak veselja moga“. Nedavno je prikazan film „Dara iz Jasenovca“. Jeste on dostojan jasenovačkih mučenika, ali stekao sam utisak da se među mnogim našim sunarodnicima, čini se, prvi put jasnije ukazao pakao tih ustaških zločina, iako je bilo filmova o Jasenovcu ranije, iako je o tome pisano i naučno i pjesnički. Jednu strašnu pjesmu o tim zlodjelima davno je je napisao i Ivan V. Lalić.
Zorica Lešović Stanojević
Fotografije: Foto best
