Aktuelno Kultura

Čačanin Nemanja Jovanović: SVI SMO MI IZ ISTE FABRIKE…

 

1Razgovor sa Nemanjom Jovanovićem (1974) piscem i grafičkim dizajnerom iz Čačka, koji živi i radi u Beogradu, povodom prvog romana „Milka zbogom, vidimo se sutra“ koji je po izboru dnevnog lista „Politika“ svrstan u deset naboljih domaćih romana objavljenih u 2016. godini. Takođe, bio je i u trci za Nagradu NIN

„U MOME GRADU MNOGO TOGA ŠTO NE VOLIM NI U SNU, PRIŠLA MI JE STARA DAMA, POLJUBILA ME ZA RAKIJU…POJMA NEMAM ŠTA DONOSI SUTRA, DEKINTIRAN SAM TOTALNO, TIŠINA SE SPUŠTA NA GRAD, MELJE ME TIHO, UPORNO…“

Branimir Jhonny Štulić, stihovi pesme „SVETSKA LADA“

Da li je Džoni Štulić (čiji stihovi su i neka vrsta light motiva za razgovor o tvojoj knjizi) prvi i pravi uticaj na tvoje stvaralaštvo, mnogo snažniji od svih, koje navode književni kritičari i novinari?
– Ko je najviše uticao na moje stvaralaštvo ne znam. Da mi je neko u 18 rekao da ću napisati knjigu i raditi ovo što danas radim, ne bih mu verovao. E, sad, što se uticaja tiče, Štulić može biti neko kome puno dugujem. Nekako je mene, generacije, ne samo mene, učio da ne kalkulišemo, da pristanemo na ono što jesmo, da ne foliramo. Sa te strane njegov uticaj je možda najveći. Tu je naravno Selin, Dostojevski, Gazdanov, Karver. Ali, da se ne bih vrteo oko imena, onaj ko stvara oseti to prvo iznutra. Pa onda traži. Siguran sam da mnogi imaju tu potrebu al’ odustaju, hvataju se manje rizičnog, izvesnijeg posla, čega god, stalno gunđaju i depresija ih neminovno sustiže u toj jalovoj trci… Jer pisati onako pravo, da budeš pravi kit, nije ni malo naivna stvar. Pomalo je i opasna. Dodiruješ stvari za koje nekad ne znaš ni da postoje. E, sad, koliko si spreman i sposoban da ih dotakneš, dotle ćeš otići. Ako kalkulišeš, ispadaš iz lige. Možda budeš i uspešan, umešan, al’, na primer meni – nezanimljiv. E tu, u toj ligi, onih koji su smeli da pišu, umeli, nisu se plašili da dijagnostifikuju bilo šta, da glasno dodirnu gde je najosetljivije, bio je i Džoni Štulić. I, jednostavno takvi, kada nemaju više šta da kažu, odlaze. Gase se, potroše gorivo. Nešto. Al’ ostaju pošteni. Ne vraćaju se da bi skakali ponovo kroz obruče, zabavljali nekog po svaku cenu jer drugo ne umeju da rade. Pa Rembo je pisao maltene u tinejdžerskim danima. Početkom svojih dvadesetih spaljuje preostale rukopise, govoreći da on nema više šta tu da traži i počinje da se bavi trgovinom, čak se pričalo da je švercovao i oružje za vreme sukoba u Africi. Znamo šta je H. S. Tompson uradio od sebe kada mu je dozlogrdilo, smatrajući da postaje dosadan, da više nikome ne treba i da nema više ništa novo da kaže. Ali to su krajnosti. Džoni je otišao pun besa, krajem osamdesetih, besan na sve, sistem, gluvoću, inertnost, na mase koje ne razmišljaju (a kad su i razmišljale). I nije se vraćao. Probao je još malo da radi al’ je i od toga odustao. E, sad, posledice svega onoga na šta on nije pristajao, dovode nas do ovoga gde smo danas i do većine mojih likova. Potpunog sunovrata društva, koje je po definiciji na margini onih standarda koje smo nekada imali. Ono što nam fali da bi bilo sve podnošljivije je možda malo stila, možda, možda sanjarim, al bilo bi poželjno.
cmykŠta misliš o usamljenosti, onoj kosmičkoj i univerzalnoj, koja se oseća u velikim gradovima u iznajmljenim udžericama i memljivim studentskim sobičcima, a šta o osećaju teskobnosti u provinciji, odakle si i sam potekao?
– Ta usamljenost je s početka bila nepodnošljiva. Uvek je najteži onaj prvi dan po povratku od kuće u Beograd. Ne meni, već svima iz unutrašnjosti. I pitaju se šta je. I obavezno se napiju. Il’ tuguju na prazno. Moja sreća je bila što nisam kao klinac otišao iz Čačka, već kasnije, malo zreliji, ako je to uopšte bila zrelost. I usamljenost o kojoj me pitaš bila je skoro kao vakum, nijedna stvar nije bila na mestu na kom je ostaviš. Tog dana po pravilu bilo je najbolje ništa ne raditi. Mada ni ti drugi dani nisu bili bogzna kakvi. Kad si bez love i oslonca… I sve to sam u romanu donekle razgradio, i iskoristio za jednu priču, pokušao da stvari učinim podnošljivijim. A i nije bilo teško biti iskren, nekako. Nisam imao iza čega da se sakrijem. Prosto, sve je bilo kao na tacni.
Zašto je pisanje jedina uteha za tvog junaka i zbog čega se on u pisanju jedino oseća slobodnim i svojim?
– Pa pisanje je za mene, kao i za mog junaka, već dugo jedina mogućnosti da stvari postaviš bar malo na mesto, da se utešiš, bar nešto razjasniš. Da zbaciš tog stvora sa sebe, koji te pritiska. I zaista ponekad uspe. Al’, ako ćemo istini za volju, i dan danas je tu i ne očekujem da će otići. E, on te tera da budeš iskren, tačan, smeo, jer samo to ga dotiče. I kad uspeš boje postaju jače. Nisam pesnik, zasmejah se, al to stvarno tako bude. A to šta je sloboda, to nemam pojma. Jer da nas pisanje izistinski čini slobodnim, gledam iz svog ugla, onda bi svako napisao po dve tri knjige, pet, koliko kome treba i nakon toga uživao u slobodi… I neradu, čemu sve više težim… kao onoj flaneriji pomenutoj u jednoj kritici. I to je tačno. Al’ biće da smo svi zaglavili i da je potrebno do te slobode mnogo više. A mentora nema. A sami ne možemo. Pa onda ko šta ume i u čemu uživa, biće da je to najbolje, neki zanat, sitna zadovoljstva koja zaista mogu učvrstiti volju za životom, neko piše, neko…šta god. I biće na kraju da nam nema druge, moramo da se trudimo.
2Da li nam tvoj junak bilo šta poručuje, ili on ima samo potrebu da se sakrije, skloni, pobegne iz dana u noć, iz dnevne svetlosti u skrovitost i tišinu noćnog mraka?
– Ja sam o svom junaku imao jednu percepciju koja se vremenom, kroz raznorazne kritike koje sam čitao o romanu, poprilično promenila. Taj roman je za mene bio dosta naivniji. A ako bi seli s njim i popili kafu, što bi verovatno bilo noću, pitanje je šta bi čuli. Moguće da bi i dalje posmatrao, podelio poneku sarkastičnu opasku il’ nešto. Kritičari su ga dosta vezali za strah, onaj egzistencijalni, za nesnađenost. A on je po meni prosto pun svega. On se u tim okolnostima, gde nema mesta za manevar, bori za sebe. Znam da nije loš, da mu treba nežnosti, kao i svima nama, pažnje, mada je s druge strane solo igrač, često prestrog prema sebi. Voli noć, kada se stvari oko njega smire, jer se i on tada smiri. Svetlost ga uznemirava, boje, glasovi, namere. Al’ u takvom svetu se kreće. Ne odaje se puno. Više je intuitivan nego tip koji promišlja. Možda kao i ja. Jedan profesor matematike je čitavu priču ocenio kao život Alana Forda bez ekipe. I taj mi je komentar među najdražima i veoma dobro opisuje atmosferu romana.
Koliko je iskustvo uličnog hodača iz rodnog, ali i grada koji si izabrao da u njemu dalje živiš, doprinelo i uverljivoj atmosferi tvog romana, beogradskih uDžerica, mračnih ulica i čudnih kreautura koje čine taj svet?
– Nije to samo ulični hodač. Mada znam na šta misliš. To je meni i mojim drugarima, dok sam bio u Čačku, prosto bio manir. Tada bismo najviše razmenjivali. A i dan danas nalazim sebe u tim šetnjama, gde stvari se postavljaju na mesto, dobijaju svoju estetiku, smisao koji ne mora da ima veze ni sa čim drugim osim sa mojom ravnotežom. I dok traje šetnja i što je svet mirniji oko tebe, ti si dublje u njemu, manje iskvaren. Volim da šetam. A ljude, koji se sreću u romanu, nisam mogao da zaobiđem. Nikada nisam. Uvek sam gajio simpatije za ljude sa margine. Smatram da je to i moja pozicija, samo sam neko ko možda ima tu privilegiju da piše o tome. Nikakav glamur i sjaj me ne privlači, nikakva žitna polja i vrtovi književnosti koja ima za cilj da se dopadne. Nemam svoj pisaći sto, šlafrok koji nabacujem pre nego što sednem za računar, udobne papuče, neki ritual. Ne uklapam se baš najbolje u profil ili stereotip pisca. Prosto, pomalo hroničar onoga što vidim, pomalo moje ikustvo i mašta, i uz rad i dobrog urednika eto ti roman: o marginalcima. Ovo ostalo nije izazov, sem ako nije za razotkrivanje kroz grotesku. Nabijeno, što jače, ogoljeno, bez zadrške, bez trunke težnje ka uglađenosti. Sve vreme moraš da udaraš pesnicom o lim dok ga ne probiješ. Ne smeš da zamišljaš aplauze i osmehe. Ne smeš da zamišljaš ništa, već samo da živiš s tim što si video, da ga uobličavaš po sopstvenom osećaju. Uvek sam takav bio. Okasneli buntovnici nisu u mom fazonu. njima su puni Džepovi lažnih žetona kojima kupuju dan. Ako sam ikada mislio da ću pisati, bilo mi je to zamislivo jedino na ovakav način i nikako drugačije, iz sebe.
16997697_10210271662221961_5950197096166456419_nTeskobnost provincije i teskobnost velikog grada, u čemu je razlika? Da li se tvoje životno iskustvo razlikuje od iskustva tvog junaka u romanu?
– Veliki grad je teskoban iznutra, dok provincija spolja. Ovo prvo radije biram. U drugom sam odrastao, stekao većinu iskustva i istina, sve to ima svoje prednosti, ali i mane. U provinciji si suština svačijeg postojanja, a i oni tvog. Nema tu mrdanja. Mislim na manje gradove uopšte. A meni lično draži je naziv Čačak nego provincija. Provincija je u odnosu na Beograd, a i to je pitanje. Ipak je moj, na neki način mnogo više nego Beograd. Ako ćemo o velikom gradu kao što je Beograd, pa poprilično se razlikuje od drugih velikih gradova na zapadu. Nizak mu je plafon, mnogo više traži nego što nudi. To je moj utisak. I uski su ti putevi kojima možeš da se krećeš, malo prilika, a moraš dalje. Tako i junak. Sagledan je iz jednog aspekta, mojim očima, iz mene, tako da se suštinski ne razlikujemo puno po tom patosu osećanja.
I za kraj, ima li nade da se vidimo sutra?
– Naravno da ima. Videćemo se i prekosutra. Nije ovo samo danas da se kuka na vreme u kom živimo. Oduvek je tako bilo. Pa pogledaj bilo koji film iz šezdesetih il kasnije. Uvek je priča bila slična. Pa na kraju krajeva, svi smo mi iz iste fabrike. Napravljeni smo da trajemo.

O romanu „Milka zbogom, vidimo se sutra“, Nemanje Jovanovića u izdanju „Partizanske Knjige“ iz Kikinde, prva objavljena knjiga u ediciji Prvoborac (urednici, Srđan Srdić i Vladimir Arsenić)

Nakon nekoliko kratkih priča objavljenih u časopisima, Nemanja Jovanović 2016. objavljuje roman prvenac i izaziva pažnju književne javnosti. Mala po broju strana (svega 115) ova knjiga iskrenim, jednostavnim jezikom i stilom, prenosi atmosferu tamne strane velikog grada, gde je glavni junak, student u stalnoj potrazi za smeštajem, krovom nad glavom, ali i u potrazi i unutarnjim mirom i spokojem, stvaračkom ispunjenošću i ostvarenošću u taraganju za identitetom i mestom u društvu. Željan svega: spokoja u duši oslobođen pritiska svakodnevice, egistencije, željan mira tako potrebnog za stvaranje kratkih priča, željan i ljubavi, nežnosti, sitosti i telesne i duhovne, nalazi samo buđ i trulež čatmara u kojima stanuje, memlu studentskih soba za izdavanje, grotesknost i bizarnost „bivših ljudi“, svakakvih likova, marginalaca, stanodavaca, koje sreće i upoznaje. Autor opisuje svet koji su mnogi od nas upoznali, ali koji želimo da zaboravimo i od njega se sakrijemo. Za razliku od većine, koja želi svoju teskobu da sakrije u buci, metežu i pod dnevnim svetlom Jovanovićev junak beži, skriva se u mraku, kad mu se čini da je svoj, kad može da se posveti pisanju, ali i traganju po pustim, mračnim ulicama, gde sreće slične sebi, izgubljene u vremenu i prostoru. Knjiga se čita u dahu, ima scenografiju koja se lako oseća i prepoznaje, gotovo da može da se opipa i omiriše, sve pulsira od čežnje, neostvarenosti, usamljenosti. Iako sve na momente deluje mračno, bizarno, roman ima i svoju duhovitost, odmerenost dobrog posmatrača, poznavaoca ljudi i sveta u koji je morao da uroni, iako to nije želeo. To večito traganje za sobom i smislom, koje valjda treba da donese stvaranje, pisanje. Piscu ove zanimljive knjige, više od novele, a manje od romana, možete verovati, možete se i sami upustiti u večito traganje za smislom, ali i u noćnu avanturu po mračnim ulicama velegrada, druženju sa groteksnim likovima na obskurnim mestima.
Više nego dovoljno za prvenac još jednog autora poniklog na čačanskim ulicama.

Dušan Darijević

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.